Časopis Oksimoron predstavlja satiričnu priču Ladislava Babića „Zozonijev dokaz”
Jednom priliko razgovarala dva luđaka, naime – tako dijagnosticirana od vladajuće psihologije koja se nije baš posve odvojila od teologije. Poznato je kako se u prošlosti filozofija smatrala „sluškinjom teologije“, ili je to moguće bio ironični naziv za razmišljanja daleko od bilo kakve filozofije, koja su teologiji lizuckala pozadinu. Kako god se suvremena znanost emancipirala i distancirala - barem je tako umišljala - od lažne nauke, do dan- danas si povremenu oblizuju pozadinu u orgazmičkom zanosu.
- „Ne postoji“, reče Prvi.
- „Itekako postoji“, nadoveže se Drugi.
Tako ćemo ih nazivati, s obzirom da nismo uspjeli identificirati njihove generalije, među milijardama pripadnika Homo, takozvanog Sapiensa. Kako su kao manijaci u nedogled ponavljali:
- „Ne postoji“
kao i:
- „Postoji!“
bez ikakvog suvislog obrazloženja, idući na živce onima koji su ih – stojeći iza njihovih tvrdnji – svesrdno podržavali, sve češće ponavljajući da „Postoji“ ili „Ne postoji“, zdravorazumskiji dio ljudskog roda uputi ih u psihijatrijsku kliniku na posmatranje, s nadom da će dokazati što to „Postoji“ ili „Ne postoji“, ili u najmanju ruku psihološku degeneraciju oba subjekta na kliničkom posmatranju. Istina, na prvi pogled – barem prosječni pripadnici ljudske vrste – teško bi otkrili koji od dvojice privedenih na promatranje je luđi, ali struka je struka upravo stoga da joj sudovi budu kvalificiraniji od donešenih običnim laicima. Oko nadobudnih pripadnika vrste, odmah su se formirale ogromne skupine pristalica, unedogled ponavljajući da „Postoji“ ili „Ne postoji“, nudeći svoje dokaze u prilog tih tvrdnji, ujedno tražeći od kontra skupine da dokaže svoje vlastite. Zastupnike teze da „postoji“ uobičajili se nazivati vjernicima teistima, dok su isti onu kontra, „ne postoji“ skupinu, nazivali vjernicima ateistima. Nakon dugotrajne introspekcije Prvoga i Drugoga, sinulo je psiholozima kako ustvari drugi tvrde da postoji neki entitet nazvan Bogom, Alahom ili kako li već ga imenuju njegove pristalice, dok se prvi protive tom iskazu.
Zozonije Frojdovski koji bješe među svojim kolegama smatran psihički poremećenom osobom, čije isključenje iz Svjetskog udruženja psihijatara sprečavaše samo njegov rođak na visokim političkim pozicijama, poduzeo je opsežna istraživanja „postoji - ne postoji“ slučaja (pod tim imenom poznat znanstvenoj javnosti), objavivši svoje rezultate u impresivnoj knjizi od 997 stranica, no sukus njegovih zaključaka može se sažeti u svega par redaka. Više od znanstvenih argumenata, Zozonije se pouzdavao u zdrav razum, što su mu – doduše – odricale obje suprotstavljene strane, s argumentima da je jasnu i očitu stvar rastegnuo poput tijesta za pizzu na skoro tisuću stranica, sumnjajući da je itko (sem možda psa s maslom) pročitao njegov fundamentalni doprinos razrješenju problema – prema jednima – ili još fundamentalnij promašaj, ovisno od suda suprotstavljenih strana.
Gordijski čvor nesporazuma među zastupnicima kontrirajućih se tvrdnji, Frojdovski je - kako je to uobičajeno još od Aleksandrovih vremena – razriješio sječivom. Ne, ne, ne sječivom sablje dimiskije, već još oštrijim sječivom fundamentalne klasične logike, koja se – doduše – masama čini tuplja od njihove vlastite pameti. Posjeo je obadva pacijenta (u psihijatrijskim klinikama izbjegavaju ih apostrofirati luđacima, da ne potenciraju porast njihova bezumlja) pred sebe, te upitao Prvoga:
- „Dragi kolega“ - tako iole cijenjeni psihijatar svodi luđaka na svoju razinu (kako se on ne bi morao spustiti na njegovu), odajući navodno poštovanje njegovim idejama – „možete li nam objasniti što to kao ne postoji?“.
- „Svakako, poštovani kolega“ – na taj pak način pacijenti psihijatrijske klinike nastoje uvući liječnike u svijet vlastitih tvrdnji – „ne postoji ono što gospodin Drugi tvrdi da postoji!“
- „U redu“ – nastavi propitivanje slučaja Zozonije – „možete li nam, štovani gospodine Drugi, malo detaljnije obrazložiti što to postoji, čemu se vaš oponent i gomila njegovih sljedbenika, tako gorljivo protive?“
- „U detalje to mogu učiniti, kolega Zozonije“ – odrješito odvrati Drugi, kontrasilom privlačeći psihijatra u svijet svojih tvrnji – „Naprosto, sasvim je jasno iole zdravorazumskom čovjeku, da mora postojati ono što poštovani gospodin Prvi (poslijednje tri riječi bijahu izrečene s toliko prikrivenom ironijom, da su je i dvije- tri muhe u prostoriji – inače nezainteresirane za raspravu - shvatile) tvrdi da ne postoji. To je naprosto nedvosmisleno!“
Nakon višesatnog ispitivanja koja su išla u smislu prethodnog razjašnjavanja postojanja/nepostojanja nečega što je tek trebalo utvrditi, već umorni Zozonije odluči promijeniti strategiju.
- „Dobro, drage i poštovane kolege“ – reče, trudeći se kontrolirati bijes koji mu se gomilao u moždanim ćelijama – „za danas smo završili ovo plodno približavanje suštinama vaših stavova. Sutra ćemo produbiti naše prodiranje u dubinu problema, za danas vam zahvaljujem i usput vas samo obavještavam da Ima.“
- „Ima, što to ima dragi kolega?“, skoro istočasno zagrajaše Prvi i Drugi. Možete li nam objasniti čega to ima?“.
- „Pa, zar nisu stvari jasne kao dan“, odvrati psihijatar. „Jednostavno, Ima!“
- „Čekajte, čekajte, dragi kolega“ – zapišti Drugi – „kako mogu znati što ima i da zaista ima, ne detaljizirate li malo svoj iskaz? Vama je zasigurno, uz sve vaše akademske kvalifikacije, poznato da predikat ište subjekt na koji se odnosi. Nije li tako?“.
- „Zar vam nije jasno, štovani kolega Drugi? Ima onoga što ima, pa to je barem bjelodano. Jednostavno, nema današnjeg ručka, jer je kuharica naprasno oboljela, pak današnji ručak za vas naprosto ne postoji. Drugim riječima, Ima da Nema, odnosno – Nema da Ima! Vrlo ste dobro primijetili, poštovani kolega - ne postoji ručak, bez preciziranja subjekta rečenice „Ima“. Daklem – ručak.
__________________________________________________________________________________
Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije i epistolarnu knjigu ratne prepiske, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u tridesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski, engleski i makedonski jezik. Nagrađivan. U elektronskoj zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.