Časopis „Oksimoron” predstavlja satiričnu priču Alme Zornić pod naslovom „Valter napada Sarajevo, ponovo”
Žena u zelenom sakou namjesti rever i pročisti grlo. Zinu. Stajala je tako par sekundi, širom otvorenih usta razmišljajući. Znala je da bi ono što je imala reći, okupljenim za velikim drvenim stolom, moglo preći u žuštru raspravu. Goreća tema u lokalnim medijima, danima već, bilo je upravo vijeće grada, njihova sposobnost tj nesposobnost da se uhvate u koštac sa novonastalim problemom. Debeljuškasti muškarac koji je sjedio nasuprot dame u zelenom nervozno se promeškolji na kožnoj fotelji i rukavom svilene košulje obrisa znoj sa crvenog čela. Reon Ilidže spadao je u njegovu nadležnost.
Visoka, suhonjava, sa savršenom pundžom na vrhu glave, predsjednica gradskoga odbora napadački odmjeri preostalih deset članova i baci ruke na hrpu papira. Prebirala je po njima pažljivo. Ubrzo, pronađe požutjeli pergament ovjeren vodenim pečatom bratskog im grada, Omana i zadovoljno se nasmiješi. Ona, Roxana Demirđić, dvadeset druga po redu sa tim starinskim prezimenom, morala je riješiti problem koji je iznenada zadesio Sarajevo.
Sarajevo, mehko srce Evrope, kako su ga od milja zvali, od nekadašnje malene ćaršije preko noći je postalo savremena metropola. Šljašteće ulice, uređena skijališta, sportska borilišta, teretane, i kafići. Naravno, po okolnim brdim, negdje te negdje nalazio se i poneki otkinuti komadić netaknute prirode, mamac za goste iz svih dijelova svijeta. Ali magnet za bogataše nisu bile samo šume i livade, već i očuvane historijske građevine. Kolekcionari su kao muhe bez glave oblijetali oko zgošćanskog stećka i bosanskih kugli želeći ih se kako tako dokopati.
I upravo ona, Roxana Demirđić, vidjela je priliku, i bila glavni zagovornik, potpisnik ugovora da se pojedini artefakti prebace na sigurnija mjesta. Da se sačuvaju od propadanja i nemara ovdašnjih ljudi. Naravno, prednost su imali oni koji ponude više novca. Ta srednjovječna gospođa prodala bi i svoju dušu, a kamo li dijelove Sarajeva samo da se dočepa prve svemirske stanice na Balkanu. Imali su sve resurse za nju, zemlju, vodu, domaću struju, i jeftinu radnu snagu. Pregovori su se vodili na neutralnoj teritoriji,Tenerifima. Odlučivalo se između Sarajeva i Budimpešte. I sve je išlo kao po loju dok joj nisu javili da je sa obala rijeke Bosne nestao Rimski most. Puf, stotine i stotine miliona evra isparilo je tek tako u nebo.
- Želim ga nazad! – nimalo nježan ženski glas zatrese staklene zidove najviše zgrade u gradu i državi, Avazov tornj.
Cijenjeni viječnici i još cijenjenije viječnice skloniše pogled sa Roxaninog nepomičnog lica. Da je mogla ubiti bijesnim očima, većina prisutnih već bi bila mrtva. Na radost svih, kucanje na vratima ih spasi. Vrata se širom otvoriše, u prostoriju uđe krupan i neugledan muškarac u pratnji uniformisane djevojke. Izgužvano, teget odijelo, razbarušena kosa i tamni podočnjaci na preplanulom muškom licu očiti su svjedoci njegovih dugih i neprospavanih noći. Kretao se otežano, tromo, šepajući na desnu nogu. Ali, nije mu se ni žurilo, uživao je držati glavne gradske face u neizvjesnosti.
- Ja sam inspektor Hektor Pilav! – Demirđička zanijemi, muškarac slobodnom rukom prođe prstima kroz gustu kosu i sačeka da oduševljenje okupljenih splasne.
Naravno da su svi čuli za čuvenog Hektora, čovjeka koji je dao nogu, a zamalo i ruku za grad. Da nije bilo njega, ko zna gdje bi Aleja lipa završila. Ali to je neka druga priča. Čovjek priđe stolu, iz džepa izvuče maleni elektronski uređaj i upali ga. Na golom zidu ogromne prostorije podiže se ogromni panel.
- Ovo je narednica Esmeralda Topola, i ona će vam ukratko objasniti o čemu je ovdje riječ!– djevojka kimnu glavom i nervozno poče svoje izlaganje.
- Dana, 23.06.2023. godine, u kasnim noćnim satima, tačnije u 23 sata i 43minute sa lokaliteta Ilidže, iz Reona 7, nestao je kameni objekat dužine 52,10 m, širine 4,55 m, a visinamu je na najvišem mjestu oko 4,50 m. Riječ je o mostu izgrađenom u 16 vijeku.
Tačnu godinu ne znamo kao ni ime graditelja.Vrijednost Rimskoga mosta po zadnjem međunarodnom kursu iznosi 654,34 miliona eura. Na izgovorenu cifru Roxani pozli.
- Objekat je bio pod staklenom kupolom. Danonoćno je praćen video nadzorom i zaštićen gama, elektro zracima kao i vojnom silom. Tu narednica zastade i sačeka da se izbistri prva slika. Na zidu se jasno vidjela kupola i crni lebdeći predmet tik iznad nje.
- Prema objektu se u 21 sat i 5 minuta, sa neba, iz nama još nepoznatog pravca, spustila neidentifikovana letjelica. Prvo smo mislili da je letjelica nestabilna, i da mijenja svoj oblik. – kamera se skroz približi, svaki dijelić bio je zaseban, sjajan, crn. I letjeli su veoma brzo.
Idući slajd pokaza nebo prekriveno tamnim objektima. Oblijetali su, sakupljali se u manje formacije i poput eskadrila napadale kupolu. Rijeka Bosna i stara ćuprija utonuše u potpuni mrak. Iz malene spravice u Pilavovim rukama začu se kreštanje, lupkanje i grebanje po staklu. Prostorijom se razlijegoše sporadični pucnjevi, vriska. Odbljesci od oružja, ponovo vriska, pozivi u pomoć. Tišinu i tamu poremeti rad pomoćnog generatora. Popališe se crvena alarmna svjetla. Livada, razbacana tijela mrtvih čuvara. Svjetlo obasja i nešto od čega svi članovi gradskoga vijeća ustadoše na noge. Sarajevske vrane! Složna jata crnih spodoba kružila su poviše mosta raznoseći ga na sve strane. Koliko god izdržljiv on bio, nije odolijevao kandžama i kljunovima tih odavno istrijebljenih zlosutnica. U roku od pola sata, na mjestu gdje je nekada stajao most, ostao je pustoš, i groblje.
- Ali... ali.. – zamuckivala je gospođa Demirđić – ovo je nemoguće!
- Vrane su uništene prije stotinu godina! – prošaputa debeljuškasti Viktor Ugo Musić, jedini preostali potomak slavnoga ilidžanskog načelnika Musića. Njegov predak bio je čovjek sa ogromnom vizijom, želio je da Ilidža postane grad za sebe. Ali, te godine, došao je sivi prokletnik i pomrsio mu planove.
- Pepeljavi! Pepeljavi! – ponavljao je grozničavo Viktor krijući se iza naslona kožne fotelje u kojoj je do malo prije sjedio.– ovo je njegovih ruku djelo.
- Spalili smo i njega, i smrdljive ptičurine!
- Nema nam spasa! Prokleti smo! – dovikivali su ostali sa svojih mjesta.
Hektor Pilav podiže ruku. Ućutaše svi. Sa nestrpljenjem se čekalo šta će spasitelj grada
reći.
- Pepeljavi je mrtav! – izjavi inspektor kratko. – lično sam otišao u Radmilju i uvjerio se da njegove kosti još uvijek leže ispod najvećeg stećka na nekropoli! Pogledajte pažljivije snimak!
Esmeralda zumira idući sliku, tamnu priliku ogrnutu dugom palerinom. Lice se nije vidjelo ali jeste zlatna frulica račvastog tijela u obliku slovo „v“. Koračao je smireno livadom svirajući čudni instrument, a vrane su ga u zamah krila pratile. Tek sada nastade panika u
tornju.
- Pa to je...! – usklinku prestrašeno Simonida Pribadača, regionalna muzička diva, i
pade u nesvjest.
- Da, uvažene vođe grada, ta spodoba na ekranu je niko drugi do... Valter! – inspektor ime zlikovca izgovori teška srca. Fantomska bol u nožnom patrklju podsjeti ga na obračun koji je imao sa njim na Vilsonovom.
- Valter napada Sarajevo! – Hektor turobno izusti i dodade još turobnije: – ponovo.
- Gotovi smo! – Simonida je uzviknula visokim tonom u D-duru, ili je bilo u A-molu.
- Ovaj put nismo sami! – ušutka je Pilav pogledom.
- Nismo? – Roxana Demirđić osjeti olakšanje i sjede.
- Ne, nismo sami! Pozvao sam u pomoć Muju Holmsa i Hasu Poaroa!
Avazovim toranjem zavlada muk. Namrgođena lica okupljenih rekla su sve, da to nije dobra ideja. Znali su da dvojica čuvenih detektiva ne rade ništa đaba. Njihova pomoć skupo se plaćala. Pa sjetite se samo Baščaršijskih noći i nestanka hora novogradskih penzionera.
Opština još vraća novac za njihov otkup. Predsjednica puhnu kroz nos, morala je misliti na prvu svemirsku stanicu na Balkana. Koliko god da košta, neka košta.
- Koliko će nas ovaj put izaći Valter? – upita dok su joj brojke titrale pred očima.
- Pa, hm, zaboravili ste na vrane koje su upravo izašle iz ilegale. I kad bolje razmislim, šta je za jednu metropolu Tarčin forest i Vrelo Bosne? – inspektor Pilav morao je misliti i na sebe, odlazak u penziju se bližio. Trebala mu je nova proteza i elastičniji prsti na šaci.
- Za vas je to sića! Ništa!
- Čuj ništa? – štrecnu se Viktor Ugo. A nafta, Bliski Istok, turisti, đedovina...
Roxana ga presječe pogledom. Kada se napravi svemirska stanica u Sarajevu, ta bara sa nekoliko ofucanih labudova i šumarak pun buba joj neće ni trebati. Napokon će se riješiti „zelenih“, i onih dosadnih mladih izviđača na čije je smotre morala redovno ići. Pruživši suhonjavu šaku Hektoru i zvonko mu naredi:
- Zovte Muju i Hasu! Odmah!
To je bilo prvi put, od nastanka planete Zemlje, da se u Bosni i Hercegovini oko nečega svi dogovore i slože. Dobro, ne baš svi, Viktor Ugo Musić pokunjeno je gladio duge brke. Teška srca se odricao pojedinih dijelova Ilidže. Mada, ta svemirska stanica, prva na Balkanu, ona bi mogla popraviti situaciju u njegovom novčaniku. I naučnici su ljudi, moraju jesti. Odmah se bacio u duboka razmišljanja, kako nazvati ćevabdžinicu, da li da to bude: „Musića house“ ili „Prva na Balkanu“. Ali o tome će natenane uz kahvu i rahatlokum. A dok ne stignu Mujo i Haso, Šerlok i Poaro, Valter napada Sarajevo! Ponovo! Ali o njima ćemo u drugoj priči.
__________________________________________________________________________________
Alma Zornić (Zvornik, 1975). Do sada ima preko četrdeset objavljenih, pohvaljenih i nagrađivanih priča, kako u regionalnim, antološko žanrovskim, tako i u domaćim zbirkama. Sem zajedničkih zbirki/zbornika, priče objavljuje u književnim časopisima, na internet stranicama i portalima. Iako često za sebe kaže da nije rob niti jednog književnog žanra, njene priče i pripovijetke usko su vezane uz magijski realizam i kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. Dobitnik je nagrade Fondacije za izdavaštvo BiH 2020. godine za najbolji rukopis. „Bašeskijini mrtvi” – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini njena je prva knjiga. Živi i radi u Sarajevu.
Comments