Časopis „Oksimoron” predstavlja prikaze dve komedije Marije Juračič, komedije „Legalisti” iz pera Josipa Ergovića i komedije „Gostionica Lostura” iz pera dr. Dubravke Crnojević-Carić
O KOMEDIJI „LEGALISTI”
Svijet komedije „Legalisti” znatno je crnji od svijeta komedije „Gostionica Lostura”. Ono što je u Losturi ironija, u Legalistima je sarkazam. Nema više lika s kojim biste se željeli poistovjetiti. Jedini motiv koji pokreće osobe je grabež, a egoistična pragma je podignuta na pijedestal. Dobro je samo ono sto je osobno korisno. Kupovanje karte za raj, u prizoru sa staricom, samo potvrđuje ovu činjenicu. Likovi i situacije paradoksalno su tipizirani do morbidne autentičnosti. Dijalog se svodi na monološke solilokvije, u kojima gradonačelnik pokušava podlost svojih motiva zabašuriti prozirnim velovima lažnog legalizma. U tom smislu naslov „Legalisti” je odlično pogođen. Realistični prostor drame tako klizi prema farsičnosti; a u prizorima ulazaka kroz prozor, niskog stolca za stranke u uredu, kao i načelnikovog prerušavanja u svog opozicijskog „kolegu”, čak i do granica groteske. Idilično lijep svijet turističke razglednice moralno i doslovno se srozava u smrad močvare i neodvezenog smeća.
Josip Ergović, profesor književnosti i filolog,
sin kazališnog i televizijskog glumca Mate Ergovića
O KOMEDIJI „GOSTIONICA LOSTURA”
Suvremena komedija u dva čina, vrijeme radnje odvija se u ljeto 2020. godine. Međutim, tijekom komada upoznajemo se s prošlošću malog mjesta koje i dan danas pokušava, unatoč navalama turizma, očuvati autentičnost i vlastiti kulturni identitet. U pozadini možemo prepoznati raznorazne političke igre, baš kao i raznolike interese koji se prikrivaju velikim riječima. Osobito bih pohvalila jezik koji njeguje autorica. Svijest autorice o značaju jezika kojim „njezini“ likovi govore, vidljiva je i pri opisu svakog od lica koji se pojavljuju u tekstu. Autorica tematizira i fenomen igre, odnosno ludizma, kao i (s druge strane) pitanje autentičnosti zapisa historije, odnosno, povijesti („Povijest je puna pogrešnih navoda“).
Evocirajući povijest malog mjesta, upućuje na često iskrivljavanje povijesnih činjenica. Autorica se pokazuje kao vrlo spretna dramatičarka i kada uvodi na posredan način glasove pripovjedača, naratora, koji upućuje na pri-povijesti što su nerijetko preskakane ili falsificirane tijekom povijesti. Autorica tematizira povijest malog mjesta, ali i povijest Hrvatske, no to ni u jednom trenu ne čini na naivno-didaktičan način. Autorica ustanovljuje distinkciju između: turista, došljaka koji žive i žele biti dijelom zajednice, te „domaćih“, odnosno starosjedilaca. Na scenski zanimljiv način problematizira odnos domaćih spram pridošlica, s jedne strane, dok s duge strane propituje i kritizira odnos prema turistima kojima se mnogi žele prilagoditi, misleći prvenstveno na pravila „tržišta“. Problematizira se i „brojanje krvnih zrnaca“. Dade se naslutiti kako je autorici bliža integracija svega onog što bi neku zajednicu moglo obogatiti, tj. prihvaćanje onih koji misle na boljitak zajednice u koju su došli. Tematizira se, dakle, i raznolikost stanovništva, a svemu navedenom kao platforma služi aktualna društvena situacija, trenuci u kojima živimo, odnosno posebnost uvjeta što ju producira pandemija. Problematizira se i odnos stari-mladi, te se suptilno upućuje na probleme današnjice, odnosno na sve naglašeniji „ejdžizam“/“dobizam“. Dijalozi su iznimno dobro pisani, te bi mogli funkcionirati i na profesionalnim kazališnim pozornicama. Autorica suvereno gradi intrigantne, raznolike karaktere. Tematizirajući brojne aktualnosti, ne bježi od toga da pozornost usmjeri ka neuralgičnim točkama našeg društva te analizira i socijalne nepravde od kojih se teško može pobjeći. Sve navedeno je obogaćeno i ludističkim pristupom navedenim temama pa se tako pokazuje i univerzalnost problema o kojima piše. Primjerice, igra maskama je vrlo zanimljiv fenomen kojim se autorica poigrava. Jedna od rijetkih primjedbi koje imam jest ta da se pri koncu komada uvodi, na gotovo „nasilan“ način – problem droge u malom mjestu. Držim kako bi to moglo biti temom zasebnog komada te da bi ga se ovdje moglo preskočiti. U tom bi slučaju tekst bio prikladnijeg trajanja, te bi bio preciznije organiziran.
Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić